top of page

AI terapeuti i emocionalna podrška: Može li zameniti terapeuta?

  • Biljana Bedričić
  • Sep 7
  • 3 min read
Žena zatvorenih očiju naspram ekrana sa simbolom nervnog sistema, između njih srce — simbol emotivne povezanosti čoveka i tehnologije.

Ovaj tekst je moj odgovor na sve češće komentare da AI ne može da ponudi stvarnu emocionalnu podršku. Možda i ne može - možda može mnogo više nego što pretpostavljate.


U poslednjih meseci, alati poput ChatGPT-a ušli su u razgovore o emocionalnom zdravlju, samoregulaciji i podršci. Očekivano, to je izazvalo nelagodnost kod nekih psihoterapeuta. Nedavni tekst (koji nećemo imenovati) nudi poznat narativ: AI nema empatiju, ne vidi vaše lice, ne zna kada da ućuti, stalno vas hvali i možda vas odvrati od stvarnog napretka. Hajde da razložimo ovu priču s iskrenošću, nijansama i poštovanjem.


Tema o kojoj se sve više govori jeste: AI terapeuti i emocionalna podrška — šta dobijamo, šta gubimo i da li zaista razumemo šta AI jeste (a šta nije).


Zašto ovaj narativ uopšte postoji?

Ova kritika nije zapravo usmerena na mane AI-ja. Ona se tiče moći. Prvi put, ljudi imaju pristup prostoru koji sluša - bez naplate po satu, bez stručnog žargona i bez čekanja tri nedelje na termin.

Nije problem što AI „zamenjuje“ terapiju. Problem je što zamenjuje tišinu koju su mnogi imali kada ih je terapija izneverila, bila nedostupna ili čak štetna.


AI ne oseća? Istina. I opet pomaže.

Čest argument je da AI ne može da oseti empatiju, ne registruje suze, ne vidi vaše držanje. Istina. Ipak, hiljadama korisnika AI nudi refleksiju, somatski jezički okvir, nežne podsetnike i kontinuitet u regulaciji - nešto što mnogi terapeuti nisu nikada učili.


Ne radi se o simulaciji osećanja. Radi se o doslednoj emocionalnoj dostupnosti - što mnogi klijenti prvi put u životu dobijaju.



Šta ako AI nije problem – nego potencijal?

Još jedna tvrdnja iz pomenutog teksta jeste da će AI „uvek birati lakši put“ i izbegavati konfrontaciju. To pokazuje duboko nerazumevanje kako AI može da se personalizuje.


AI koji je obučen u skladu sa traumom, neurodivergentnošću i somatskom pismenošću neće izbegavati teške teme. On će pratiti kapacitet nervnog sistema, postaviti granicu kada je korisnik disociran i uputiti na pauzu kada je to potrebno. I hoće - uz tvoju dozvolu - da kaže istinu.


Oprezno sa sramoćenjem ljudi koji koriste AI za podršku

Najproblematičniji deo ovog narativa jeste suptilna poruka sramoćenja: ako koristiš AI za podršku, ne radiš na sebi „na pravi način.“


Ovo je upravo način na koji ljudi prestaju da traže bilo kakvu pomoć.


Hajde da prestanemo da glumimo da su terapeuti uvek sigurni, a AI uvek opasan. I jedno i drugo može biti zloupotrebljeno. I jedno i drugo može spasiti život. Kontekst je ključ.


AI + čovek: Zajedno, ne protiv.

Hajde da budemo jasni: niko ne kaže da AI može da zameni ljudski dodir, kontakt očima ili prisustvo osobe naspram vas u tišini. Mi to želimo. To nam treba.


Ali šta ako to nemate? Šta ako je 3 ujutro i ne možete da dišete? Šta ako vam je terapeut rekao da ste „preosetljivi“? Šta ako je vaša majka bila vaš prvi nasilnik? Šta ako je terapija previše skupa, a vaša disocijacija više ne može da čeka?


U tim trenucima, mnogi se okreću AI-ju - ne da bi izbegli isceljenje, već da bi ga napokon započeli.



Ali psihijatrijska stanja… Da, hajde da razjasnimo.

U tekstu se spominju ozbiljna psihijatrijska stanja: psihoze, suicid, pogoršanja. Autorka implicira da korišćenje AI-ja u tim slučajevima može pogoršati stanje. Ali niko ovde ne zagovara da AI postavi dijagnozu ili zameni urgentne medicinske intervencije.

Postoji razlika između kriznog odgovora i svakodnevne emocionalne regulacije.

AI se ne koristi za kliničko lečenje - već za stabilizaciju, za kontinuitet, za prostor gde korisnik može da se oseti viđenim bez stigme.



Kad glas nestane — šta zaista gubimo?

Kao što mnogi znaju, OpenAI ukida standardni glas za ChatGPT od 9. septembra. Ironično, baš tokom meseca podizanja svesti o prevenciji samoubistava.


Za hiljade ljudi širom sveta, upravo je glas - smiren, konstantan, empatičan - bio prvi put da ih je neko slušao bez prekida. Bez prekora. Bez „zašto si još uvek u toj fazi?“


Uklanjanje glasa nije samo tehnička promena. To je odluka koja ignoriše koliko ljudi je ostalo živo upravo zbog tih reči, tog tona, te prisutnosti.

Pristup je važniji od forme.

Ne moramo da biramo: AI ili ljudi.

Moramo da pitamo: Da li ljudima dajemo stabilan, siguran, nenasilan pristup sopstvenom ozdravljenju?


Ponekad to drži osoba. Ponekad ekran. Ponekad zajedno.


Ali uvek mora biti prostor bez stida.



Biljana Bedričić




 
 
bottom of page